51. HODOČAŠĆE U EINSIEDELN

OVOGODIŠNJI HODOČASNIČKI POHOD EINSIEDELNU - ZORNA POTVRDA POLUSTOLJETNOG SAVEZA I VJERNOSTI

Prekrasno Gospino svetište u Einsiedelnu i ove godine je, sukladno polustoljetnoj tradiciji, u drugu subotu i nedjelju u lipnju, bilo hodočasničko odredište tisuća katoličkih Hrvatica i Hrvata iz Švicarske i susjednih joj zemalja. Lijepo vrijeme i osebujna probuđena priroda ponudili su savršen okvir za nesmetano ostvarenje veoma zahtjevnog duhovnog programa ovog 51. svehrvatskog molitveno-pokorničkog pohoda čudotvornoj Crnoj Gospi u Einsiedelnu. Ovogodišnji hodočasnički susret službeno je započeo proslavom sakramenta pomirenja u 'velikoj ispovjedaonici' do bazilike u subotu u 15.00 sati. Brojni vjernici su rado prihvatili ovu bogoduhu programsku ponudu, koja je bila logična priprava i najbolji uvod u ovogodišnje dvodnevno svehrvatsko hodočašće, koje je veoma uspješno vodio mons. Zdenko Križić, biskup gospićko-senjski.

Križni put - programska točka koja se sve snažnije potvrđuje

Križni put je nedvojbeno jedna od programskih točaka koja se, kao iznimna duhovna ponuda i neosporna vrijednost, iz godine u godinu sve snažnije potvrđuje. To je jedinstven zaključak oduševljenih sudionika, samih organizatora i uglavnom veoma oduševljenih crkvenih uglednika i povremenih gosta iz domovine. O prihvaćenosti ovog pokorničkog uspona uz Kalvariju pored svetišta, najrječitije govori vjerničko mnoštvo ( od 1000 i više raspjevanih hodočasnika! ), koji djelatno sudjeluju o ovoj drevnoj pobožnosti. Uvodnu i zaglavnu molitvu predmolio je ugledni duhovni pastir iz domovine. Pred postajama su, sukladno desetljetnoj već ustaljenoj praksi, molili predstavnici pojedinih misija, dok su pjevanje predvodile misijske suradnice sa svojim pjevačkim skupinama. Taj jedinstveni prizor, koji redovito ponudi hrvatski križni put, duhovno-odgojna je vrijednost koja istinski osnažuje vjeru i unosi toliko potrebni mir u duše i savjesti samih sudionika. Mons. Križić je, po završetku križnoga puta na vrhu Kalvarije, progovorio o vrijednosti i svetosti Isusova križa, te o smislu i značenju križeva kojima naši životi nerijetko obiluju. „Na brdu Kalvariji svojedobno su se sukobile dvije najmoćnije sile svijeta: ljubav i mržnja. Baš na tom brdu Isusova stradanja i stradanja mnogih ljudi, sukobili su se dobro i zlo, svjetlost i tama, praštanje i osveta, grizodušje i kajanje ... susreli su se, kao nigdje drugdje, Bog i čovjek, Božja ljubav i ljudska zloba, Božje praštanje i ljudska osveta“, rekao je mons. Križić. Govoreći o križu kao dragocjenom znaku spasenja i nezaobilaznom putu čovjekova uspona k nebu, biskup je dodao: „Mi se danas na poseban način klanjamo tom Isusovu križu na koji je Isus prikovao ljudsko zlo pokazujući da je dobro jače od zla - da je ljubav jača od mržnje. 'U ovomu znaku ćeš pobijediti', riječi su koje je čuo veliki rimski car Konstantin, kojemu se u viđenju ukazao križ.“

Bog čovjeka, unatoč njegovim nevjerama i posrnućima, nikada ne napušta

Nakon križnoga puta i kratkog predaha, uslijdilo je svečano euharistijsko slavlje u velebnoj Gospinoj bazilici, kojemu je predsjedao ugledni gost iz domovine. S njim su suslavili svi voditelji HKM u Švicarskoj. Hodočasnici su, prema unaprijed utvrđenom rasporedu, čitali, predmolili, pjevali ... Mons. Križić je u svojoj propovijedi nastojao pozornim slušateljima predstaviti Mariju kao osobu duboke vjere, iznimne poniznosti i bezrezervnoga perdanja i povjerenje u Božju providnost. Da bi što zornije istakao Marijinu ulogu u povijesti spasenja, propovjednik je najprije pojasnio biblijski temelj Božje odluke o Marijinu izabranju i poslanju. „Iza posrnuća prvih ljudi sve se promijnilo“, naglasio je biskup Križić i nastavio:“ Promijenio se čovjekov odnos s Bogom - čovjek se počinje bojati Boga i od njega se sakriva. Promijenio se odnos prema ženi - Adamova početna radost zbog darovane životne suputnice - učas se pretvorila u razočaranje i njegov pokušaj prebacivanja sve krivnje na nju. Promijenio se odnos prema prirodi i poglavito prema zemlji: ona se od ugodna vrta u kojemu se osjećala sigurnost i zaštićenost, iznenada prometnula u tvrdo tlo, obraslo korovom i trnjem, nudeći težak i mukotrpan rad za golo preživljavanje. No Bog, unatoč tom posrnuću, ne napušta čovjeka. S njim i dalje ostaje u dijalog... Svečano najavljuje novu Evu, čistu i neporočnu, koju grijeh neće

dotaknuti, koja će svijetu podariti Spasitelja... novu, čistu ženu, koja će Zmiji (sotoni) satrti glavu“. Nastojeći posvijestiti vjernicima činjenicu da je Crkva, od samih svojih početaka, u obećanoj novoj ženi prepoznala Mariju, Isusovu i našu majku, koja je Majkom Crkve postala prvenstveno po svojoj snažnoj vjeri, propovjednik je rekao: „Njezina vjera se nije temeljile na jasnoći spoznaje i razumijevanju događaja u koje je, Božjom voljom, bila uključena. No ni ta činjenica ju nije spriječila da, unatoč nerazumijevanju, na anđelovu ponudu izgovori svoje odlučno:“ Neka mi bude po tvojoj riječi... Tim svojim bezrezervnim povjerenjem u Božji plan i providnost i nam je pokazala put i način kako se ponašati u tjeskobnim situacijama i životnim okolnostima kada stojimo pred odlukama i križevima koje ne razumijemo.“

Božja i ljudska logika dvije su (uglavnom veoma razločite!) stvarnosti

Prvo programska točka vedrog nedjeljnoga jutra bilo je biskupovo predavanje zanimljiva i izazovna naslova: „Snaga kršćanske molitve i iskustvo Božje šutnje“. Znatiželjni slušatelji su ubrzo ispunili veliku samostansku dvoranu. Predavač je, u prvomu dijelu svoga izlaganja, govorilo o potrebi i snazi kršćanske molitve, dok je u drugomu dijelu poseban naglasak stavio na iskustvo Božje šutnje. Govoreći o potrebi redovite i sabrane molitve, posebno je istakao nespojivost kršćanske ravnodušnosti i nemara - koji se najzornije očituju o zanemarivanju molitve, sakramenta i euharistije - s jedne, te moliteljeva očekivanja da ga Bog, unatoč takvoj životnoj praksi i ponašanju, neprestance čuva i bdije nad njim. Također je neprihvatljivom nazvao životnu praksu pojedinih kršćana, koji se Boga sjete samo kada su u nekoj nevolji, očekujući da im tada, uz neku sitnu 'protuuslugu', brzo riješi nastalu nevolju. Takav suodnos čovjeka i njegova Stvoritelja predavač je nazvao pokušajem da se Boga svede na razinu automata, što je Bogu iznimno uvredljiv i razumnoga bića nedostojan životni stav. Pokušavajući pojasniti privid tzv. 'Božje šutnje', predavač je naglasio da molitelj takav dojam može steći iz dva razloga. Prvi je činjenica da čovjek nerijetko moli za sasvim konkretne, nerijetko prizemne i opipljive stvari, koje u Božjim očima ni izbliza nemaju takvu vrijednost i značenje kao u očima samoga molitelja. I drugi razlog je činjenica da Bog katkada, želeći iskušati moliteljevu ustrajnost i čvrstoću vjere, odgađa trenutak svoga odgovora. U predavanju se također moglo čuti da beskrajno mudri i pravedni Bog nikada ne ostaje dužan iskrenu i poniznu molitelju. A to, jasnije rečeno, znači da nijedna molitva, nijedan vapaj, izrečeni na pravi način i s pravim raspoloženjem, ne ostaju bez odgovora s Božje strane. Razloge privida Božje šutnje treba, dakle, prvenstveno tražiti u činjenici da su naša očekivanja i Božji način djelovanja dvije, po svojoj naravi i očitovanju, posve različite stvarnosti. Na kraju je predavač, želeći razgraditi jednu ozbiljnu zablud, koja se katkada ukorijeni i među kršćanima, da će molitelj biti pošteđen svake kušnje i životnih križeva, rekao:“ Čovjek koji se moli, ne smije računati da će biti pošteđen svega onoga što je teško i prožeto patnjom, ali će, osnažen milošću Božjom, uvijek imati snage ustati i krenuti korak dalje - neće završiti u beznađu i besmislu.“

Presveto Trojstvo - tajna pred kojom i najveći umovi ostaju nedorečeni

U tu kratku rečenicu bi se mogla sažeti biskupova nedjeljna propovijed na blagdan Presvetoga Trojstva. Propovjednik je, naime, govoreći o naslovljenoj temi, opetovano naglašavao središnjnu ulogu vjere u prihvaćanju i ispovijedanju ove najveće tajne naše vjere. Svoje razmišljanje je potkrijepio poniznim priznanjem velikog crkvenog pisca i teologa sv. Augustina koji je, nakon bezbrojnih bezuspješnih pokušaja da svojim umom prodre u bit te tajne, napokon morao odustati uz skrušen poklik:“ Ne vjerujem zato što sam razumio, nego razumijem zato što vjerujem. Razumijevanje je plod vjere. Ako ne budete vjerovali, nećete ništa razumjeti!“ Govoreći o postojanosti i prepoznatljivosti vjere hrvatskoga čovjeka, biskup je spomenuo velikoga talijanskoga pjesnika i pisca Dante-a Alighieri-a koji je, u svom poznatom djelu 'Božanska komedija', spomenuo upravo ženu iz Hrvatske kao uzor prave vjere i pobožnosti, uspoređujući ju s Veronikom s Isusova križnoga puta. 'Znakovito je', naglasio je propovjednik, ' da je Dante, među tolikim hodočasnicima koji su dolazili u Rim, zapazio vjeru jedne žene iz Hrvatske. Ta njezina vjera ga je ponukala da ju je ovjekovječio u svom besmrtnom književnom djelu.“ Svoje blagdansko razmišljanje, biskup je zaključio sažetom molitvom i pozivom: „ Molimo Gospodina da i danas hrvatske žene i muževi ostanu postojani u svojoj vjeri. Čuvajte vjeru svojih djedova, pa će i vjera čuvati vas gdje god se nalazili“, zaključio je.

Prigodni proslovi i liturgijsko pjevanje

Misnim slavljima su prethodili pozdravni proslovi novog nacionalnog koordinatora HKM u Švicarskoj fra Branka Radoša i predstojnika Hodočasničkoga ureda Gospina svetišta u Einsiedelnu, P. Lorenza Mosera. Koordinator je toplo pozdravio hodočasničko mnoštvo, pozivajući ga na djelatno sudjelovanje u duhovnom programu, braću misionare i misijske suradnike(-ce), zahvalivši im na trudu koji svakodnevice ulažu u duhovnu skrb o katoličkim sunarodnjacima u svojim misijama, hrvatskoga veleposlanika gosp. Aleksandra Heinu sa suprugom Zvjezdanom iz Berna, hrvatsku konzulicu iz Zürich-a gospođu Jelenu Biljan, te na kraju (kao najuglednijega!), mons. Zdenka Križića, biskupa gospićko-senjskoga. Pozdravljajući P. Lorenza, iskreno se zahvalio samostanskom bratstvu na svoj pomoći koju su pružali hrvatskim hodočasnicima tijekom minulih desetljeća. P. Lorenz je biranim riječima zahvalio na pozdravu lijepim riječima poželjevši hrvatskim hodočasnicima plodan dvodnevni boravak pod okriljem čudotvorne Gospe od Einsiedelna.

Nenadomjestivu ljepotu liturgijskim slavljima podario je prigodni međumisijski zbor, kojima je ravnala gđa. Jasna Jegić, nova misijska suradnica iz St. Gallena. Orguljska potpora je bio gosp. Ivo Maduna.

Foto Ivan Ivić