Četvrtak, 23.11.2017.
 

Korizmena duhovna obnova

I ove godine smo se za središnji kršćanski Blagdan pripremili trodnevnom duhovnom obnovom koju je, od 14. do 16. ožujka, predvodio dr. fra Ante Vučković, profesor na Bogoslovnom učilištu u Splitu. Voditelj je, tijekom obnove, veoma vješto koristio biblijske slike i novozavjetne prispodobe da bi nazočnima zorno posvijestio temeljne poveznice, ali i rastrojnice!, zdravih međuljudskih, obiteljskih i bračnih odnosa. Prispodoba o milosrdnom Samarijancu, nudila je izvanredno polazište za takvu tematsku cjelinu. Predavač je s posebnom tankoćutnošću govorio o nosivim vrijednostima svake skladne bračne i obiteljske zajednice, snažno ističući prirodnu potrebu svakoga čovjeka za ljubavlju, sigurnošću i osjećajem da ga se treba, poštuje i cijeni. Ako osoba ne doživljava takvo ozračje u svojoj obiteljskoj zajednici, ona postupno gubi povjerenje u takvo okruženje, bježi iz obitelji tražeći novu sredinu koja će je prihvatiti i cijeniti više od onih koji je ponižavaju i odbacuju. Osvrćući se na samu prispodobu prema kojoj se službenici hrama nisu iskazali, naglasio je kako se ničija vjera ne može vrednovati samo po onome što pokazuje ili čini u crkvi, bez prosudbe njegova cjelovita života i ponašanja prema ljudima na svim životnim razinama.

Govoreći o potrebi opraštanja kao preduvjetu osobnoga unutarnjega ozdravljenja i oslobađanja od zla, predavač je nastojao nazočnima najprije pojasniti kako zlo djeluje. Poslužio se zornom slikom iz svakodnevnoga života – ugrizom otrovnice. Sam ugriz je, u biti, časovito događanje koje, prema svjdočanstvima ljudi koji su prošli to neugodno isklustvo, nije osobito bolno. No strašno je ono što nakon ugriza ostaje u ljudskome tijelu – zmijski otrov. Nakon takva iskustva ljudi se mogu dvojako ponašati. Mudar čovjek će odmah podvezati mjesto ugriza kako bi zaustavio širenje otrova prema vitalnim organima u tijelu i potražit će hitnu liječničku pomoć. Nerazborit čovjek će, naprotiv, juriti po kamenjaru za zmijom kako bi je možda uhvatio i osvetio joj se za ugrozu koju mu je priredila. Kroz to vrijeme će, bez da je svjestan, još i pojačati krvotok (kretanje i uzbuđenje!) i na taj načim najizravnije ugroziti svoj život. Istovjetan proces događa se redovito i na duhovnom planu kada nas ljudi povrijede. Ugriz traje kratko ( katkada su to dvije tri riječi! ), no „otrov“ koji nakon toga ostaje u duši, on je istinska opasnost. Dok se apsolutna većina ljudi nakon ugriza naravne zmije ponaša razumno, kod „duhovnih ugriza“ proces teče potpuno suprotno. Trčimo okolo smišljajući osvetu i tražeći suradnike u tom sotonskom planu. Nerijetko smo do te mjere nepopustljivi, da i od svojih znanaca i prijatelja očekujemo da se jasno odrede prema ljudima koji su nas povrijedili. Katkada, u svom bezumlju, nastojimo i samog Boga pretvoriti u svoga osvetnika. Isusov „osvetnički“ vapaj s križa, međutim, zvučao je sasvim drukčije.

U završnom predavanju, želeći naglasiti kako pred Isusom ne treba skrivati ni svoje slabe strane, voditelj je ponudio novozavjetno izvješće o čudotvornom uskrsnuću Lazara iz Betanije. U članovima Lazarove obitelji bili su zastupljeni svi oblici ljudskoga života; Marta je bila prototip radnika koji skrbi o mnogim pojedinostima, Mariji je bilo najvažnije slušati ono što je Gospodin govorio, dok je Lazar predstavljao ono što je bolesno i slabo. Iako sam Isus o svakome od njih ima svoje mišljenje, ni jedan od njihovih izbora ne osporava niti obezvrjeđuje. Dapače! Kada od nazočnih traži da odvale kamen s Lazarova groba, njegove sestre upozoravaju da je već četiri dana unutra i da već zaudara. Žele ga poštedjeti neugodnog zadaha, koji će doći iz bratova groba. Slično se događa i u našim životima. Spremni smo pokazati ono zdravo, ono prihvatljivo, ono što nas u očima drugih podiže i veliča. Svoje slabe strane, naprotiv, svoje mračne zakutke života krijemo s velikom pozornošću, bojeći se neugiodnoga zadaha koji bi se mogao proširiti ako ta poglavlja otvorimo. To je, prema Isusovu primjeru, kriv način razmišljanja. Prešućujući i poričući nesporazume, izvorišta najrazličitijih oblika našega neslaganja s ljudima, zapravo svjesno priječimo pristup žarištu gdje bi istinsko ozdravljenje trebala započeti. Čovjek mora, želi li istinsko iscjeljenje, otvoriti grob svoje podsvijesti i suočiti se s truležom koji mu svednevice priskrbljuje toliko jada. Isus se neugodnog zadaha ne boji, jer ima moć oživjeti naše mrtve međuljudske odnose. Kada se Lazar, na Isusovu zapovijed, konačno pojavljuje na vratima grobnice, bio je, zbog povoja kojima je bio omotan, gotovo potpuno nepokretan. Stoga Isus, želeći ga osloboditi i osposobiti za samostalan hod, naređuje nazočnima da ga oslobode. To je i za nas njegove sljedbenike pravi put i putokaz. Moramo smoći snage skinuti poveze i utege jedni drugima kako bismo, jedni pored drugih, mogli slobodno hodati i živjeti.


DSC_0034.JPG  DSC_0035.JPG  DSC_0038.JPG  DSC_0058.JPG