Srijeda, 19.06.2019.
 
border=0

Blaženi Ivan Dominici, kardinal (1356.-1419.)

10. lipnja

Blaženi Ivan Dominici je u svoje doba bio snažna ličnost, obnovitelj redovničkoga života, propovjednik, diplomat, odgojitelj te plodan teološki i duhovni pisac. Jednom riječju: bio je svestran čovjek. I on je jedan od onih brojnih velikana što ih je Crkvi i svijetu darovala Firenza.
Ivan se rodio u gradu na Arnu početkom g. 1356. kao sin trgovca svile Dominika Bianchinija i Paule, iz odlične mletačke obitelji Zorzi. Otac doduše nije dočekao rođenje svoga sina jer je umro prije, ostavivši iza sebe mladu udovicu Paulu kojoj je bilo tek 20 godina.
Kad je Ivanu bilo 14 godina, izrazio je želju da stupi u dominikanski red, koji je u Firenzi uživao velik ugled. Majka se ispočetka nije složila s njegovom željom pa, da ga nekako odvrati od nje ili bar bolje iskuša njegovo zvanje, posla ga u Veneciju k svojim roditeljima gdje dečko ostade dvije godine. Vrativši se zatim u svoj rodni grad, ne rekavši ništa majci, stupi u dominikanski samostan S. Maria Novella. No ni to nije išlo bez poteškoća. Ivan je imao neku manu na jeziku, vjerojatno je mucao, koja baš nije pogodovala ulasku u red propovjednika.
Dominikanci su kandidatima svećeništva svoga reda uvijek nastojali pružiti što dublje i svestranije teološko znanje. To su isto učinili i Ivanu. On je studirao u Firenzi, zatim u Pisi i napokon u Parizu. U jednome pismu svojoj majci opisuje kako je upoznao Katarinu Siensku te ostao očaran njezinom pojavom. Godine 1381. nalazio se u Sieni, i dok se molio pred jednom slikom sv. Katarine, ozdravio je od svoje mucavosti. Brzo nakon toga postao je podprior, zatim prior u samostanu S. Maria Novella. Generalni magister dominikanskoga reda bl. Rajmund iz Capue imenovao je 20. travnja 1388. Ivana lektorom u samostanu Sv. Ivana i Pavla u Veneciji, a 13. svibnja iste godine svojim vikarom u istome samostanu.
Bl. Ivan Dominici razvio je i izvanrednu propovjedničku djelatnost. Neumorno je propovijedao, ponekad i pet puta na dan. Propovijedi su mu nailazile na velik odjek i stvarale pravo oduševljenje. U proljeće 1401. obavio je i toliko željeno hodočašće u Svetu zemlju. Ono je bilo velika milost u njegovu životu. Proputovavši Isusovu domovinu, mnogo je toga lijepa vidio i doživio. Evanđelje mu postade još veća stvarnost. Vrativši se u domovinu, postao je u Firenzi profesor Svetoga pisma.
Svim tim mnogostrukim poslovima, u kojima se odlikovao, pridošao je još jedan. Postao je diplomat nekih talijanskih knezova, a diplomacijom se služio za dobro Crkve i Božjega naroda. Grgur XII. imenovao ga je 29. srpnja 1407. dubrovačkim nadbiskupom te kao svoga posebnoga legata poslao Mletačkoj i Genovskoj Republici. Imenovao ga je i kardinalom 23. travnja 1408. Obasut častima, postade i dionikom križeva. Neki su ga optuživali da je častohlepan i licemjeran. Bile su to teške optužbe koje su mu zadale mnogo duševnih muka i koje su mu dobrano zagorčile život. A bile su tada u Crkvi i veoma teške prilike zbog zapadnog raskola koji je kršćanstvo podijelio u tri dijela, tj. u odanost prema trojici papa. Rimski papa Grgur XIL, koga su smatrali jedino zakonitim, na savjet kardinala Dominicija odrekao se papinstva kako bi Sabor u Konstanci mogao izabrati novoga papu i tako dokončati žalosni 40-godišnji raskol. Nakon odreknuća pape Grgura XII. Saboru je u Konstanci predsjedao kardinal Dominici, koji zamoli saborske oce da i njega liše kardinalske časti. No oni to ne učiniše. Novi papa izabran je 11. studenoga koji, u počast sveca što se toga dana slavi, uze ime Martin V. On Ivana Dominicija imenova svojim legatom kod njemačkog cara Sigismunda i češkoga kralja Vjenceslava, a imao je raditi oko obraćenja husita. U tome poslanju zatekla ga je 10. lipnja 1419. u Budimu smrt. Ondje bi nakon svečanog sprovoda u crkvi Sv. Pavla i pokopan. Sv. Antonin je o njemu pisao "...da je u časti sve do današnjega dana, te da se govori o njegovim čudesima". Godine 1541. Turci su oskvrnuli njegov grob i tako mu se posve zameo trag. Papa Grgur XVI. odobrio je god. 1832. službeno njegovo štovanje, a blagdan mu se u dominikanskom redu i dubrovačkoj biskupiji slavi 10. lipnja.