Četvrtak, 28.03.2024.
 
border=0

Sveti Maksimilijan Kolbe (1894.-1941.)

14. kolovoza

Maksimilijan Kolbe je rođen 7. siječnja 1894. u Zdunska-Wola u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowska. Zdunska-Wola je mjestance u blizini industrijskoga grada Lodza, u središnjoj Poljskoj. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao "živa dječaka, okretna i pomalo nestašna", ali među njezinom djecom "kao najposlušnijeg i najponiznijeg".
Jednog mu je dana zbog neke laži majka rekla ove riječi: "Dječače moj, ako se ne promijeniš, ne znam što će jednog dana biti od tebe!" Te su ga majčine riječi tako potresle da je smjesta odjurio u obližnju crkvu te se pred Gospinim likom isplakao. Tada je doživio jedno mistično iskustvo u kojem mu je nebeska Majka pružila dvije krune: bijelu i crvenu, pozvavši ga da jednu odabere. Mali je desetgodišnjak odabrao obadvije. One su nekom proročkom znakovitošću označivale njegovu budućnost: svetost i mučeništvo.
Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je manjoj braći konventualcima. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Klasične je nauke dovršio u njihovu samostanu u Lavovu. Godinu dana nakon polaganja zavjeta poslan je u Rim na Međunarodni serafski kolegij. Filozofiju je slušao na Gregorijani te g. 1915. ondje i doktorirao, dok je teologiju slušao na Papinskom fakultetu sv. Bonaventure, postigavši također doktorat iz nje. Bio je zaređen za svećenika 28. travnja 1918., a već sljedeći dan služio je svoju mladu misu u crkvi S. Andrea delle Frate, na oltaru Djevice od čuda.
Mladi se Kolbe tada odmah dao na konkretnu akciju. Osnovao je 16. listopada 1917. uvečer Vojsku Marije Bezgrješne, u koju se kao prvi članovi učlaniše šestorica njegove subraće studenata, sa znanjem i odobrenjem njihova poglavara o. Stjepana Ignudija. Svrha je Vojske "raditi na obraćenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika itd., a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvećenje članova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrješne i Posrednice milosti". Vojska je Bezgrješne dobila konačno crkveno odobrenje u siječnju 1922., kad se Maksimilijan već nalazio u svojoj domovini Poljskoj.
Vrativši se g. 1919. po završenim naukama u Poljsku, Maksimilijan se svim silama dao na širenje Vojske Bezgrješne, želeći je proširiti po cijelome svijetu. Njegov je pothvat - kako to lijepo reče kardinal Piazza - "imao čar romana i razmjere čuda".
Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati "gradove Bezgrješne", u kojima će se nalaziti redovnici-konventualci, dobro organizirani, proviđeni tiskarom, koja će knjigama i časopisima pomoći ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Zalaganju oca Kolbea duguje se Niepokalanow - koji je osnovao u studenome g. 1927. Taj se Gospin grad nalazi 40 km udaljen od Varšave, povezan s njome željezničkom prugom.
Kraj sve te silne djelatnosti Kolbe je bio duboko uvjeren da se napredak Niepokalanowa ne može mjeriti po njegovim djelima, već po vjerno proživljavanoj duhovnosti pred očima Imakulate. Zato je svojoj subraći i suradnicima govorio: "Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz, već najjednostavnija dužnost. I nije teška… [to više budemo sveti, to će uspješniji biti i naš apostolat. On mora biti iz obilja naše punine."
Grad Bezgrješne o. Kolbe je osnovao i u Nagasakiju, u Japanu. Onamo je došao u travnju 1930. Grad se Bezgrješne na japanskom zove Mugenzai No Sono. Kad se Kolbe s četiri subrata iskrcao u Nagasakiju, krenuli se prema mjesnoj katedrali. Došavši u dvorište nasuprot katedrale, nađoše ondje kip Bezgrješne. Izgledalo im je kao da ih ona očekuje. Otac Kolbe je uskliknuo: "Ako smo našli nju, sve će biti dobro."
Tada je na čelu Crkve stajao Pio XI., koji je silno razbudio misijsku svijest, dobivši častan naslov "papa misijâ" ili "misijski papa". U taj pijevski misijski pokret htio se sada u Japanu uključiti i otac Kolbe. Svojim je suradnicima rekao: "Mi vojnici Bezgrješne moramo imati svoje misije. U njima će biti mnogo poteškoća, no mi se uzdamo u Nju. Ona će nam za tu svrhu poslati mnogo zvanja."
Tek što su došli u Japan, o. Kolbe i njegovi suradnici osjetiše blagoslov Bezgrješne. Neki im je bogati Japanac poklonio kompletnu modernu tiskaru i novac za smještaj. Stvar upravo nevjerojatna.
Sveti Maksimilijan se g. 1936. definitivno vratio iz Japana u Niepokalanow u Poljsku te radio na što boljoj nutarnoj i vanjskoj organizaciji prvoga grada Bezgrješne. Nijemci su 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane. Zemlju stigoše teški dani i godine. Već 19. rujna 1939. Kolbe se našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljsko-njemačkoj granici. Pušten na slobodu mogao se baš na blagdan Bezgrješne iste godine vratiti u svoj Niepokalanow. No već je 17. veljače 1941. opet bio uhićen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi. Ostavio je nedovršenu teološko-asketsku raspravu o Bezgrješnom začeću. Iz Pawiaka je 28. svibnja iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz.
Dok se još nalazio u Pawiaku, obučen u svoj redovnički franjevački habit, opasan krunicom, pristupio mu je jedan od zapovjednika zatvora, uhvatio za raspelo na krunici, postavivši mu pitanje: "Vjeruješ li u to?" - O. Kolbe je hrabro odgovorio: "Da, vjerujem!" - a divljak ga je ćušnuo. Taj se prizor triput ponovio, a Kristov je mučenik svaki put hrabro posvjedočio svoju vjeru u raspetoga Krista.
Došavši u Auschwitz, bio je lišen svoga redovničkoga, a obučen u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16.670, s ostalim svećenicima opredijeljen za 17. blok prisilnih radnika. Bio je izložen strašnim šikanacijama koje podnese herojski strpljivo sa smiješkom na usnama. Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Kolbe mu je rekao: "Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam." Jednom je drugom zgodom izjavio: "Za Isusa Krista spreman sam trpjeti još i više. Sa mnom je Bezgrješna, ona mi pomaže."
Jednom je Poljaku logorašu u bloku u kojem se nalazio i sveti Maksimilijan uspjelo pobjeći. Za osvetu osuđeno je 10 drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan je od njih bio poljski podčasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Taj je zavapio: "Jadna moja ženo, jadna moja djeco!" Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se u zamjenu mjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: "Tko si ti?" - Odgovor je glasio: "Katolički svećenik!" - Zamjena je prihvaćena i o. Kolbe, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u bunker gladi.
Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II.