Petak, 23.08.2019.
 
border=0

Sveti Tarzicije, mučenik

15. kolovoza

Danas želimo oslikati i lik svetog rimskog mučenika Tarzicija, zaštitnika naših ministranata. Činim to tim radije što sam u djetinjstvu i sam bio ministrant te što se kao svećenik uvijek ljepše osjećam u onim crkvama gdje ima lijep broj ministranata. Oni su uvijek znak života jedne crkvene zajednice. Gdje ih nema, osjeća se da nešto krupno nedostaje. Isus je sam zaželio: »Pustite dječicu k meni; nemojte im priječiti, jer takvima pripada kraljevstvo Božje!« (Mk 10,14).

Kad govorimo o sv. Tarziciju, koji postade simbol mučenika Euharistije, onda – Bogu hvala – ne lutamo po tami i neizvjesnosti. Ni o njemu nemamo doduše obilje pisanih podataka, ali imamo ipak jedan izuzetno vrijedan. To je natpis što ga za njegov grob sastavi veliki poštovalac mučenika sveti papa Damaz. Pisan je latinski, a u slobodnom hrvatskom prijevodu glasi ovako: »Kad je sveti Tarzicije nosio Kristove tajne, a zla ih ruka htjela obeščastiti, on je izbijen radije predao dušu nego da nebeske udove dade bijesnim psima.«

Za vrijeme velikih progonstava protiv kršćana na jednom se rimskome trgu nalazio čopor derana. Kraj njih je prošao njima dobro poznati dječak Tarzicije s rukama stisnutim na grudima, u kojima je nosio pričest mučenicima u zatvor.

U hipu je dječurlija opkolila Tarzicija, htijući mu iz ruke oteti svete tajne. No, on ih je čvrsto držao govoreći: »Ah, to vam neću dati nikad, nikada! Ja nosim svetinju.« Derani nisu ustuknuli, pogotovo oni jači s razvijenim mišicama i pesnicama. Oni su dječaka Terzicija umlatili, ali on čvrsto držaše sebi povjereno blago. Iz njihovih ruku izbavio ga je mrtva neki vojnik – vjerojatno kršćanin – predavši ga braći po vjeri u Krista.

Kršćani ga pokopaše 15. kolovoza 257. u Kalistovim katakombama, na Apijevoj cesti. Papa Pavao I. († 767) dao je Tarzicijeve relikvije prenijeti u baziliku Sv. Silvestra in Capite, gdje se pod glavnim oltarom časte još i danas.

Štovanje se sv. Tarzicija veoma raširilo u prošlom stoljeću zahvaljujući poznatom Wisemanovom romanu Fabiola, koji je g. 1855. izišao u Londonu, a preveden je na mnoge jezike pa tako i na hrvatski. Wiseman je hrabrog dječaka iz prvih kršćanskih vremena tako lijepo opisao da je postao privlačan lik za svakoga tko pročita te, vjerom i poštovanjem prema mučeniku, nadahnute stranice. U Rimu je glasoviti arhitekt Rossi g. 1939. podigao veoma lijepu crkvu u čast sv. Tarziciju, kao spomenik našega stoljeća tome mučeniku Euharistije.

U prošlom je stoljeću sv. Tarzicije izabran za zaštitnika ministranata, paževa Presv. Sakramenta, a u našem stoljeću za zaštitnika mladih članova Katoličke akcije u Italiji. Ovjekovječio ga je u prošlom stoljeću i glasoviti francuski kipar, autor realističnih spomenika Aleksandar Falguière (1831–1900). Njegov se kip kao vrijedno umjetničko blago danas čuva u pariškom muzeju Louvre. On prikazuje Tarzicija prostrta na zemlji kako u rukama stišće Euharistiju.

Pred tim divnim mladenačkim likom valja da se zamisle svi oni revni kršćani koji nakon pobožne pričesti izlaze iz crkve, u svijet pun različitih napasti, zamki i izazova. Taj bi im svijet htio istrgnuti iz srca Isusa. Njemu valja s Tarzicijem hrabro i odlučno odgovoriti: »Nosim svetinje i nikada ih neću izdati!« To naročito vrijedi za naše ministrante. Neka slijede primjer svoga uzora i zaštitnika i neka se ne predaju.

Znamo da su neki kasniji borbeni bezbošci u djetinjstvu bili ministranti. Kako se u njima mogla dogoditi tako korjenita promjena? – Kukavičlukom pred svijetom, pred napasnikom, pred zavodnikom. Tarzicije nije bio kukavica, već junak, koji je radije žrtvovao sebe nego da izda Isusa. Tko ga u tome bude slijedio, ostat će Isusu cijeli život vjeran.