Subota, 23.09.2017.
 
border=0

Sveti Matej, apostol i evanđelist

21. rujana

»Kad Isus pođe odatle dalje, opazi čovjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu reče: ’Hajde za mnom!’ On ustade i pođe za njim.

Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kući, dođoše mnogi carinici i grješnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim učenicima. Kad to opaziše farizeji, upitaše njegove učenike: ’Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?’ Kada to Isus ču, odgovori: ’Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: Više volim milosrđe nego žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike’« (Mt 9,9–13).

O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evanđelju ne znamo mnogo. Od onoga malo što znamo važan je izvještaj crkvenog povjesničara Euzebija koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evanđelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvještaju oslanja na stariju vijest u spisima svećenika Papije, koji je kao istraživač veoma pouzdan. On poistovjećuje apostola Mateja s piscem Matejeva evanđelja. Izvornik Matejeva evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod. Najstarija svjedočanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Istovjetnost je potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 1911.

Matej je pisao svoje evanđelje za Židove u Palestini koji su bili dobro upućeni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus Bogom obećani Mesija te da se u njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja. Rodoslovljem na početku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betlehemu Mihejino. I tako redom.

Iako se o Evanđelju sv. Mateja može mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu životnome putu poslije razlaza apostola ne znamo gotovo ništa. Ne zna se točno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954. njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvije, zbog teških prilika, čuvale sakrivene pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su pronađene oko god. 1080. i položene u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio papa sv. Grgur VII. On je 18. rujna 1080. napisao pismo nadbiskupu u Salernu, sv. Alfanu, u kojem mu čestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo smatraju povijesno zajamčenim dokumentom. Pobožni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali još i danas časti relikvije prvog evanđelista.

Sveti Oci uporno ističu tri značajke svetosti sv. Mateja:

1. spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv;

2. njegovu velikodušnost: ostavio je sve priredivši svečanu oproštajnu gozbu za rođake i prijatelje;

3. njegovu poniznost, kojom se naziva »carinikom« i »grješnikom«, opisujući gnjev farizeja zbog toga što se Isus svratio k njemu »grješniku«.

Veoma zanimljive i originalne refleksije o Evanđelju svetog Mateja iznosi isusovac kardinal Karlo Martini, profesor Svetoga pisma. On Evanđelje sv. Mateja naziva Evanđeljem katehista jer pruža obilnu i sređenu građu za pouku onih koji su već prošli kroz katekumenat, krstili se, te koji žele živjeti u Crkvi prema stvarnosti svoga krštenja. Za takve kršćane Matej daje sređen niz Isusovih riječi i djela koja će konkretno osvjetljavati put kršćanina u zajednici.

Zbog toga je Matejevo evanđelje bogatije; tj. ono sadrži više građe od drugih, a tu je građu prva Crkva upotrebljavala baš zato što po nekom redu služi za pouku kršćanina. Ono je neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. To je pogotovo po svojoj strukturi – rasporedu – od pet velikih govora: Govor na gori (gl. 5–7), govor o misiji (gl. 10), govor o usporedbama (gl. 13), crkveni govor (gl. 18) i eshatološki govor (gl. 24–25).

Matejevo je evanđelje građeno na tih 5 velikih govora i prema tome daje nam pouke kako se ulazi u Božje kraljevstvo, kako se ide u ostvarivanje misije, kako se ponaša u Crkvi, da nas napokon suoči s posljednjim ciljem i svršetkom vremenâ. U tom je smislu to Evanđelje sustavno, sređeno te služi solidnoj katehetskoj pouci.

No u Matejevu evanđelju nisu grupirani samo Isusovi govori već i djela. Tako su od 8. do 10. gl. skupljena na jedno mjesto Isusova čudesa, koja se opet sama u sebi dijele na tri nutarnje grupe, kao čudesa milosrđa i moći.

Evanđelje se sv. Mateja naziva i »crkvenim« evanđeljem. A to je zato što, opisujući pet velikih govora, opisuje i pet velikih koraka u oblikovanju Božjega kraljevstva, pokazujući na taj način naročit interes za unutarnji život Crkve. Dok, na primjer, sv. Luka svojim Evanđeljem želi povezati evanđeosko iskustvo s poviješću svijeta, dotle je sv. Matej zainteresiran nadasve da izgrađuje kršćanina unutar zajednice. U tom smislu glavna mu je briga razvijanje dimenzije crkvenosti. To se očituje u nekim zgodama što ih on jedini navodi, nadasve onima u 14. glavi i dalje.

Kao primjer za potvrdu netom rečenoga možemo navesti zgodu kako Petar hoda po vodi, koju spominje jedino Matej. A ona mu služi da čitatelja malopomalo dovede do obećanja primata baš tome Petru (gl. 16–18). Jedini Matej od evanđelista govori o »sagradit ću Crkvu svoju« i o vlasti vezanja i odrješivanja. Matej je, dakle, nadasve zainteresiran ovom temom: onim što Crkva čini i onim što će se događati u crkvenoj zajednici. U tom je smislu i po prisutnosti onih elemenata koje drugi evanđelisti nemaju Matejevo evanđelje nazvano »crkvenim«.

Želimo li još više ući u mentalitet Mateja, pisca prvog Evanđelja, onda je dobro promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus šalje apostole u svijet. Ta je stranica ključ čitavoga Matejeva evanđelja jer prikazuje pashalno otajstvo, moć Krista koji je umro i uskrsnuo, njegovu moć u Crkvi. »Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta« (Mt 28,18–20). Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova života. On stoji između Isusove povijesti do tog trenutka, od njegova rodoslovlja, rođenja, propovijedanja, muke, smrti i uskrsnuća te života Crkve koja će propovijedati, naučavati i krštavati sve do konca vremenâ. U tom je životu Crkve najutješnija istina: »Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.«