Petak, 23.08.2019.
 

OD DJEČAČKIH SNOVA DO PONOSNA PAPINA ČUVARA

Kratka povijest Švicarske garde

Papa Julije II. je 21. lipnja 1505. naložio lucernskom kleriku Petru od Hertenstein-a da u Švicarskoj unovači 200 muškaraca za njegovu tjelesnu zaštitu i zaštitu Vatikana. Tu Papinu zamisao bilo je moguće ostvariti zahvaljujući izdašnoj novčanoj pomoći imućnih katoličkih dobrotvora iz Augsburg-a Jakoba i Ulricha Fugger. Papina izvorna želja postala je stvarnošću već ujesen te iste godine, kada je prvih 150 švicarskih gardista, pod vodstvom Kaspara od Silene, stiglo u Rim. Unatoč toj povijesnoj činjenici, ipak 22. siječnja 1506. vrijedi kao službeni nadnevak utemeljenja vatikanske Švicarske garde. Najznačajniji događaj u povijesti Garde svakako je 'Sacco di Roma', pljačka Rima od strane odmetnutih njemačkih i španjolskih vojnih trupa cara Karla V. Švicarska garda je tada, pod zapovjedništvom Herkules-a Göldli-ja 6. svibnja 1527., spasila papu Klementa VII. i odvela ga u Anđeosku tvrđavu na sigurno. U toj krvavoj borbi s daleko nadmoćnijom oružanom silom, od 189 gardista preživjela su njih samo 42-ojica. U Vatikanu se upravo taj nadnevak, u spomen na hrabre i vjerne švicarske gardiste, slavi kao Dan zahvalnosti Švicarske garde. To je ujedno nadnevak na koji svake godine prisežu novi gardisti. Ovaj tragični događaj uvjetovao je privremeni nestanak te vatikanske oružane sile. Švicarsku gardu je ponovno uspostavio papa Pavao III. 1548. godine. Napoleon je 1798. protjerao papu Pija VI. u Francusku. U izgnanstvo ga je pratio časnik Švicarske garde Franz A. Pfyffer. Iako je Garda nakon Papine smrti 1799. bila raspuštena, ponovno ju je, samo dvije godine kasnije, uspostavio njegov nasljednik Pio VII. Od tada pa do danas Švicarska garda postoji neprekidno. S obzirom da je švicarskim državljanima od 1848. zabranjena vojnička služba za neku drugu državu, djelovanje u Rimu smatra se kao kućna policijska služba. Nebeski zaštitnici vatikanske Švicarske garde su: sv. Martin Turski ( 11. studenoga ), sv. Sebastijan (20. siječnja ) i sv. Nikola od Flüe-a ( 25. rujna ).

Temeljne zadaće Švicarske garde

Zadaća Švicarske garde nije vojne naravi. Ona je, gledano s pravnoga stajališta, 'kućna policija'. Švicarska garda, koju s pravom naziva najmnjom vojnom silom na svijetu, obnaša različite počasne ( Papine audiencije, posjeti, euharistijska slavlja, straže... ) i sigurnosne ( razne kontrole, redarstvene i nadzorne službe, čuvanje pojedinih osoba... ) zadaće. No ipak je, prema prvomu članku njezina Pravilnika, temeljna zadaća Švicarske garde neprestance bdjeti nad sigurnošću Svetoga Oca i njegove rezidencije. Druge njezine obveze, sukladno ovoj temeljnoj odrednici, su:

• pratiti Svetoga Oca na njegovim putovanjima,
• nadzirati ulaze u Vatikan,
• štititi kardinalski zbor za vrijeme ispražnjenosti papina prijestolja i
• obnašati druge počasne i redovite službe propisane vrijedećim Pravilnikom garde.

Kako se postaje papin gardist?

Zanimanje za ovu časnu službu ne jenjava među mladim Švicarcima. Svake godine se, naime, prijavi i do dvije tisuće švicarskih mladića između 14 i 18 godina za tjedan 'šnuperanja' u Vatikanu. No, pravi kandidati za gardiste moraju ispuniti čitav niz važnih preduvjeta. Tako, primjerice, uz činejnicu da u papinu Švicarsku gardu mogu stupiti isključivo švicarski državljani između 19. i 30. godine starosti, kandidati moraju biti najmanje 174 cm visoki, neoženjeni i športski građeni. K tome moraju biti na dobrome glasu i besprijekorna vladanja. Moraju imati završenu srednju ili strukovnu školu i proći temeljnu vojnu obuku u švicarskim vojnim središtima. Gardist u službi ostaje najmanje dvije godine. Najviše papinih gardista od 1825. pa do danas dao je kanton Wallis, njih 623-ojicu. A sam Naters čak 80-oricu.

Riječi prisege glase:

„Prisežem da ću vjerno, pošteno i časno služiti vladajućemu papi ( spomene se papino ime ) i nejgovim zakonitim nasljednicima, i da ću se svom snagom za njih založiti, spreman, ako to bude poptrebno, i svoj život za njih položiti. Preuzimam istovjetnu odgovornost prema zboru kardinala za vrijeme ispražnjenosti Apostolske Stolice. Obećajem također gospodinu komandantu i drugim mojim nadređenima poštovanje, vjernost i poslušnost. Prisežem da ću sve činiti što čast moga staleža od mene zahtjeva.“
Potom regruti pojedinačno prilaze službenomu stijegu Garde, lijevom rukom obgrle držak stijega (zastave) i s podignutom desnom rukom na kojoj su tri prsta ispružena ( znak Presvetoga Trojstva) izgovaraju riječi priosege:
„Ja ( ime i čin ) prisežem da ću sve što mi je upravo pročitano, savjesno i vjerno obdržavati.
Tako mi pomogao Bog i njegovi sveci!“


Papini gardisti nisu tako bezopasni kako izgledaju

Pored vidljivoga i tradicinalnoga naoružanja vatikanskih gardista ( koplje i mač ), njima su na raspolaganju najsuvremenija oružja, neophodna za uspješno obavljanje njihove odgovorne i iznimno složene dužnosti. Naoružani su veoma kvalitetnim samokresima i jurišnom puškom tipa 90, švicarske proizvodnje. Budući da gardisti, prije stupanja u službu, moraju završiti temeljnu vojnu obuku u Švicarskoj, ta im oružja nisu nikakva nepoznanica. Uvjeti papine osobne zaštite su, od atentata na blaženoga Ivana Pavla II. 1981., znatno pooštreni.

Ivan Šarić, Stjepanov i Ljubin, rođen je 22. siječnja 1991. u Wilu. Temeljnu i strukovnu naobrazbu završio je u Wilu, gdje žive njegovi roditelju s još 4-vero njegove braće i sestara. Sve je počelo nekako stidljivo, potajice... iz straha da od svega ne će biti ništa. Stoga je i on sam uporno stišavao povremenu euforiju onih koji su ga već, od samoga početka, vidjeli u svečanoj gardijskoj odori na ulazu u jednu od najmanjih država na svijetu. Oprez je nalagala sama situacija. Teško se, naime, bilo nadati da će izbor između stotina 'fetivih Švicaraca' pasti baš na njega – mladoga Hrvata iz Prisoja kod Tomislavgrada. No, kako su se provjere ponavljale i krug se sužavao, Ivanova nada je postupno jačala. Na kraju zadnjega kruga i saznanja da je među izabranima, svima nam je laknulo i pripreme su počele. Ivan je, već iz kuće baštinio temeljne preduvjete: dobar katolički odgoj i lijepo ponašanje. Druge vještine nisu bile problem. Njegov dječački san postao je javom u nedjelju 6. svibnja 2012. kada je, u nazočnosti svoje obitelji i brojnih prijatelja, izrekao svečanu prisegu. Našemu Ivanu želimo zadovoljstvo i radost u službi koju s ponosom obnaša, mudrost i upornost na izgradnji svoje iznimmne osobnosti.


01.jpg  02.jpg  03.jpg  04.jpg  05.jpg  
06.jpg  07.jpg  08.jpg  09.jpg  10.jpg  
11.jpg  12.jpg  13.jpg  14.jpg  15.jpg