VJERA, LIŠENA LJUBAVI I MILOSRĐA, MRTVA JE VJERA!

Poštovani i dragi vjernici!

Ne dvojim da i sami pozorno pratite razvoj, teške i slojevite posljedice ove neugodne pandemije, koja već mjesecima u svom sve smrtonosnijem zagrljaju drži čitav svijet, pa ne ću gubiti vrijeme na ponavljanje manje-više poznatih činjenica, niti se kanim gurati u društvo „proroka za jednokratnu uporabu“, kakvima obično obiluju ovakva, iznimno teška i obeshrabrujuća, vremena. Radije, u ovim krajnje zahtjevnim okolnostima, ostajem usredotočen na nedvojbeno velike i konkretne potrebe stvarnih ljudi, čije oči i misli su s razložnim povjerenjem i pojačanom nadom upravo sada uprte u nas – očekujući da svoja „ramena“ (makar i nakratko!) podmetnemo pod životne križeve pod kojima mnogi od njih trenutno posrću. To je prvi i temeljni razlog ovoga moga prigodnoga dopisa, a drugi je moja iskrena želja da se makar i ovako čujemo i pojačamo međusobnu – trenutno razložno usporenu i manjkavu - komunikaciju.

Velike nedaće u pravilu ostavljaju dugotrajne i veoma bolne ožiljke
Povijesna iskustva nas uče da velike nedaće, u koje se sadašnja pandemija može razložno ubrojiti, redovito iza sebe ostavljaju duboke i teško zacjeljive ožiljke na biću i gospodarstvima pogođenih naroda. A kada se istodobno ili susljedno dogode dvije ili više nedaća, ožiljci se slojevito umnogostručuju i oporavci, ako ih i bude, puno duže traju. Naša matična domovina se, nažalost, u jutarnjim satima u nedjelju 22. ožujka, suočila s potonjim i neugodnijim scenarijem. Hrvatsku metropolu je, uz već postojeću pandemiju, pogodio najrazorniji potres u posljednjih 140 godina. Slike koje nam već tjednima nude hrvatska i svjetska sredstva javnoga priopćavanja, zorno svjedoče o posljedicama i razmjerima snažnog zemljina podrhtavanja u to korizmeno nedjeljno jutro.

Vrijeme je za konkretne i odlučne korake
Mi se, sukladno veoma jasnim državnim i crkvenim odredbama, ne ćemo moći okupljati oko euharistijskoga žrtvenoga stola (oltara) još nekoliko tjedana. Ta činjenica nam, međutim, ne smije biti izgovorom za nečinjenje. Tim više što je naša Misija, uz sustavan i raznovrstan pastoralni rad, u hrvatskoj javnosti stekla razložan ugled kršćanske zajednice koja dosljedno i sustavno skrbi za siromašne i potrebne u domovini i svijetu. Naši misijski telefoni i računala su ovih zadnjih tjedana doslovce zatrpani pozivima i dramatičnim zamolbama za pomoć. Gladni ljudi, naime, i beskućnici ne mogu čekati. Oni trebaju kruh svagdanji i krov nad glavom. Upravo ta činjenica, koja je ujedno izvorno evanđeoska i neotuđiva sastavnica kršćanskoga i crkvenoga poslanja, obvezuje nas da se odmah i djelatno uključimo u proces ublažavanja dviju gore spomenutih nedaća s kojima su se, na veoma grub način, suočila brojna naša braća i sestre u domovini. Iako nisam nikakav pobornik teorija zavjere ni lobistički dizajniranih scenarija, neke razumske prosudbe čovjek, kolikogod bio optimističan, jednostavno ne može posve zanemariti. Ako, naime, priznati i dokazani svjetski gospodarstvenici predviđaju osjetna urušavanja i najvećih europskih i svjetskih gospodarstava, razumno je očekivati da taj „dominoučinak“, sukladno „zakonu spojenih posuda“, ne će poštedjeti ni mlade i veoma ranjive gospodarske sustave u našim dvjema domovinama – Hrvatskoj i BiH.

Prazna ruka mrtvoj druga
Tu znakovitu izrjeku, koja se može neosporno svrstati među istinske bisere narodnog izričajnog blaga, zapamtio sam još iz najranijega djetinjstva. Još iz doba kada ju zapravo nisam u potpunosti ni razumijevao. No, s vremenom sam shvatio da je to zapravo bio samo uljuđen oblik da se sugovorniku (nerijetko i potrebniku!) kaže kako mu se trenutačno, zbog praznih (tj. mrtvih!) ruku i lisnice, ne može pomoći. Mi u našoj Misiji, čemu ste i sami neposredni svjedoci, već godinama njegujemo iznimno plodnu i plemenitu praksu da sve što o Božiću i Uskrsu prikupimo za potrebne, to im bez odlaganja i pošaljemo. Ova nepredvidiva pandemija je, nažalost, našu ovogodišnju preduskrsnu akciju „Moj korizmeni novčić“ posve onemogućila. No, ni te neočekivane okolnosti nas nisu obeshrabrile i spriječile u nastojanjima da pomognemo desetcima najugroženijih obitelji i pojedinaca diljem Hrvatske i BiH. Iskreno smo se nadali postupnom i znatno bržemu popuštanju „pandemijskih mjera“, koje bi dopustile vjernicima ponovna (makar i ograničena!) okupljanja na nedjeljnim euharistijskim slavljima. Tu nadu je konačno ugasio najnoviji (5. po redu) Biskupov dekret od 17. travnja 2020., temeljen na najnovijim odlukama državnoga stožera za suzbijanje širenja pandemije, u kojemu, uz brojne druge, stoji i veoma jasan naputak svećenicima da do 8. lipnja 2020. nisu dopuštene mise s narodom ni druga slična okupljanja. A to je, složit ćete se, za ljude u domovini, pogođene razornim potresom i ovom podmuklom pandemijom, jedna čitava vječnost. Tako nam je, ako zaista želimo djelatno odgovoriti na ovaj povijesni izazov, ovaj put ostao kao jedina pouzdana mogućnost. Narod smo koji je, kao rijetko koji drugi u svijetu, platio visoku cijenu za svoju slobodu i toliko željenu samostojnost. Tijekom povijesti smo (na najteže načine!) također naučili da se, u konačnici, možemo pouzdati samo u Gospodina Boga i jedni u druge. Svi drugi, ako su nam prigodice i pomagali, to su kasnije nastojali višestruko naplatiti. Tako će, ozbiljno se pribojavam, biti i ovoga puta. Okolnosti se, naime, mijenjaju, dok poslovična prijetvornost i crv koristoljublja u ljudskomu srcu ostaju postojani.

Umjesto zaglavka
Živo se nadam da ćete, svjesni ozbiljnosti situacije u kojoj se trenutno nalaze naša brojna braća i sestre u domovini i zahvalni Bogu da vas je poštedio njihovih gubitaka, otvoriti svoja srca i lisnice i omogućiti nam da, kao i mnogo puta do sada, barem umanjimo njihove sadašnje patnje. Također bih vas uljudno zamolio da ono što kanite radosna srca učiniti, učinite brzo, jer ljudi koji su, nakon gubitka vlastitoga doma, prinuđeni živjeti u garažama, štalama, neuvjetnim kamp-kućicama i automobilima, ne mogu čekati. Iako će naša pomoć, u konačnici, možda biti samo kap u moru silnih potreba, tješit će nas svijest da nismo, kada je bilo najteže, sjedili skrštenih ruku, da smo učinili koliko smo, u datom trenutku, mogli - da je u taj veliki i prekrasni mozaik solidarnosti i dobrote ugrađen i naš zajednički misijski kamenčić. Njegova veličina će biti manje važna od sjaja koji će mu podariti snaga ljubavi s kojom je ugrađen! U nadi da ćemo i ovom prigodom, na iskren i djelatan način, posvjedočiti životnost svoje vjere, koja svoju snagu crpi iz nepatvorene ljubavi prema Bogu i bližnjemu, sve vas lijepo pozdravljam preporučujući vas svakodnevice moćnom zagovoru Isusove i naše majke Marije.

Vaš fra Mićo