Nedjelja, 20.10.2019.
 
border=0

Sveti Franjo Asiški (1182.–1226.)

4. listopada

Rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio vođa vesele mladenačke asiške družbe, »kralj gozbâ i zabava«, u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Katolički publicist Karl Färber ovako opisuje Božji poziv upravljen Franji: »Kod Franje nas zanima ponajprije razvoj, a to znači, što se to u njegovu mladenačkom životu i njegovoj duši dešavalo da je slijedio Božji poziv? Zov, poziv u njegovoj mladenačkoj dobi bijaše prekriven bezbrižnim, veselim, pustopašnim ponašanjem bogata trgovčeva sina usred prijatelja, pred očima svega gradića u kojem je svatko svakoga poznavao. On je imao svojstva srca koja je kasnije milost mogla samo upotrijebiti u jednoj višoj službi, na primjer, velikodušnu nutarnju slobodu u odnosu prema novcu i posjedu; on je mogao olako trošiti novac jer mu srce s bogatstvom nije imalo nikakva dodira; u krugu prijatelja on je uvijek morao biti vođa. Izvještaj trojice braće Leona, Rufina i Anđela, njegovih kasnijih pouzdanih sudrugova, govori da je Franjo bio po naravi prijazan i otmjen te da nikad nije izgovorio uvredljive ili sramotne riječi. U dobi od 20 godina upao je u ratno zarobljeništvo te punu godinu dana trpio udes ratnog zarobljenika. Tada je stalno nastojao razveseljavati svoje turobne i potištene plačidrugove. I baš tada je jednom izrekao riječ da će ga poštivati u čitavom svijetu.« Ta se riječ i ispunila.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.

Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: »Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!« Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.

Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: »Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja.«

Od tog čina presudne važnosti u životu sv. Franje stari su svečevi životopisci njegov život podijelili u tri jasno uočljiva odsjeka:

1) Traženje i potpuna spoznaja Božje volje. Taj su odsjek nazivali: Prema Bogu! – a trajao je do god. 1209.

2) Apostolski život s Bogom! Taj je odsjek trajao do godine 1224.

3) Savršeno sjedinjenje i mistična preobrazba u Bogu do svečeve blažene smrti godine 1226.

U prvom je odsjeku kroz dvije godine provodio pustinjački i lutalački život, hodajući odjeven u odijelo pustinjaka te nazivajući se »glasnikom velikoga Kralja«. Kasniji su ga pjesnici i pisci okrstili »Božjim trubadurom«. Tada je svojim rukama obnovio tri crkvice u asiškoj okolici: San Damiano, S. Pietro della Spina, koja danas ne postoji, te glasovitu crkvicu Porziuncola (Procijunkula) ili S. Maria degli Angeli – Gospa od anđela.

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: »Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!« (Mt 10,9–10)… Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: »To je što tražim, to je što svim srcem želim!« Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio »minoritskom« – manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: »jednostavnom riječju al’ velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje«. Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.

Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. U naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.

I sada počinje drugi, tzv. apostolski odsjek Franjina života, onaj njegov »s Bogom«, u kojem je sav u službi Boga i duša. To je on i preko Reda manje braće, kojim je upravljao kao živi uzor novoga načina evanđeoskoga života, kao zakonodavac i kao poglavar. Svetac i sam mnogo putuje, propovijeda krstareći čitavom Italijom. Svojim nastupom očarava, osvaja i zanosi mnoštvo. Plemići i učeni ljudi, klerici i oni u svijetu, sve to hrli da čuje njegovu riječ, koja rađa velikim plodovima. Gospodin njegovo propovijedanje potvrđuje i čudesnim znakovima.

Naviještanje »novog evanđelista« može se sažeti u poruku »mir i dobro« svim društvenim slojevima, koji tada često bijahu u neprestanim napetostima i borbama, poziv svima bez razlike na obraćenje, pokoru i duhovni preporod. Na jednoj svečanosti vitezova u dvorcu Montefeltro u Sv. Leonu kod San Marina svetac je 8. svibnja 1213. nakon mise i svečanosti u crkvi izišao van te okupljenom mnoštvu počeo ovako govoriti: »Toliko je dobro što ga očekujem da mi je svaka patnja užitak.« Student prava, Toma iz Splita, sjeća se jedne Franjine propovijedi u Bologni na blagdan Velike Gospe 1222., u kojoj je govorio o temi »Ljudi, anđeli i demoni«. Bio je to jednostavan, ali u isto vrijeme vatren i dubok govor, kao uostalom sve propovijedanje novoga apostola Italije. Govor je snažno potresao nebrojene slušatelje od kojih neki bijahu profesori i studenti.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – ili »Siromašne dame od sv. Damjana«, odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana AlMalik alKamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Kako će obavljati taj rad, sv. Franjo je naveo u Pravilu: »Braća koja iz ljubavi prema Kristu polaze u misije među nevjernike mogu se ponašati na dva različita načina. Jedan je način u tome da se ne upuštaju u raspravljanje s nevjernicima te da se ponizno podvrgavaju svakome stvorenju za ljubav Božju, pokazujući na taj način da su kršćani. Drugi je način: kad braća spoznaju kako je volja Božja da oni navijeste nevjernicima Riječ Božju, učine to pozivajući nevjernike da vjeruju u Presveto Trojstvo, da se krste i postanu kršćani. No potrebno je da se braća trajno sjećaju kako su posvetili sami sebe, kako su svoja tijela predali Isusu Kristu te se zbog toga moraju za njegovu ljubav izložiti vidljivim i nevidljivim neprijateljima, jer Gospodin govori: ’Tko izgubi svoj život poradi mene, sačuvat će ga za život vječni’.«

Sam sveti Franjo izabrao je prvi način na svome putovanju u Palestinu 1219., premda je on »željan mučeništva pred oholim Sultanom navijestio Krista« (Dante, Raj XI, 100). Drugi je način izabrao, na primjer, gorljivi učenik i sljedbenik Franjina Pravila, prvi hrvatski svetac Nikola Tavelić i njegovi drugovi u Svetoj zemlji.

Papa Pavao VI. povodom proglašenja svetima Nikole Tavelića i njegova tri subrata franjevca rekao je: »U cijeloj izvornoj franjevačkoj duhovnosti nalazi se značajna težnja da se doslovno nasljeduje Gospodina, sve do krajnjih posljedica, pa i u onome što nije neophodno za spasenje.«

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: »Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji.«

A sada recimo nešto o molitvenom životu sv. Franje, o njegovoj familijarnosti u molitvi s Bogom, o njegovu životu »u Bogu«. Među tekstovima što ih je napisao sam sv. Franjo nalazi se Prvo pravilo manje braće. I ono je prožeto preporukama i propisima koji se odnose na prosidbenu molitvu. Tako se klericima propisuje moljenje Božanskoga časoslova te zapovijeda da mole »za žive i mrtve«. Braća koja nisu klerici moraju često moliti Očenaš u pojedine časove dana. Prosidbena molitva, dakle, u Franjinu pravilu gajila se kao nešto temeljno. To isto Pravilo završava prošnjom Bogu, trojstvenomu i jednomu, da »dade svoj blagoslov svima onima koji poučavaju i koji uče… i onima koji na spasenje budu činili ovo što je napisano«. I Drugo pravilo sv. Franje propisuje opet istu molitvu. Molitva prošnje je, prema tome, nešto što mora prožimati i oplođivati sav život i rad redovnika. Ona je kao lagana kiša što natapa Božja polja i vinograde da donesu što obilniji urod.

Sam sv. Franjo sastavio je obrasce veoma toplih molitava kao što su Pohvale, u kojima je dao svoje tumačenje Gospodnje molitve, pa Časoslov Gospodinove muke i onu krasnu molitvu: »Molim te, Gospodine, da goruća i medotečna snaga tvoje ljubavi zahvati dušu, dijeleći je od svih stvari, da umrem od ljubavi prema tebi, jer ti si se udostojao umrijeti od ljubavi prema meni.«

Sv. Bonaventura u takozvanoj Legenda maior svjedoči koliko se serafski Otac služio molitvom ponizne i žarke prošnje. »U samoći je vapio k Ocu... ondje su ga i braća mogla čuti kako glasnim uzdisajima moli za grješnike božansku blagost…« Svetac je bio uvjeren da se za grješnike valja boriti i u molitvi. Kao Isus i on je proboravio u žarkoj i neprekidnoj molitvi cijele noći. Njegova molitva, kao i Učiteljeva, nosi pečat apostolske dimenzije. On je duboko uvjeren da dobar, jednostavan, ponizan, siromašan, skroman redovnik svojim molitvama i krepostima druge neprestano pobuđuje i izgrađuje te ih svojim bolnim uzdasima rađa Bogu. Po njemu mora, dakle, svaki redovnik biti apostol, u prvom redu kreposnim životom, a onda neprestanom žarkom molitvom koja prodire u nebesa.

Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: »Smrt je pjevajući primio.« U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj »Pjesmi brata Sunca« smrt je nazvao »sestricom«, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

O svetom je Franji mnogo pisano. Ovaj prikaz je iz života njegove bogate ličnosti iznio samo nešto i stoga je jasno da mora biti nepotpun jer je u kratkom obliku teško sve prikazati. Tko želi upoznati Franjinu prisutnost među Hrvatima, neka posegne za vrijednim Zbornikom radova franjevačkih zajednica prigodom 750. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga, a koji je izdan u Zagrebu godine 1976. Glavni je urednik tog vrijednog i za poznavanje franjevaštva veoma korisnog Zbornika franjevac fra Hrvatin Gabrijel Jurišić, tadašnji profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju.

Za hagiografiju je najvrjedniji prvi dio toga Zbornika, u kojem je izložen evanđeoski sadržaj franjevačkoga života. Na temelju najnovijih istraživanja franjevačke historiografije opisan je značaj i duh sv. Franje, njegovo držanje prema društvu i Crkvi, razvoj prvoga franjevačkoga bratstva, prve zajednice te njezina zakonodavstva, Pravila. Veoma je lijepo obrađeno kako se sv. Klara pridružuje franjevačkom pokretu te slijedi sv. Franju. Opisan je i postanak franjevačkih trećoredaca, ljudi koji u svijetu nastoje ostvarivati Franjin ideal. U Zborniku je prvi put objavljeno na hrvatskom jeziku pismo brata Ilije kojim se objavljuje smrt sv. Franje. To je dokument izvanredne povijesne važnosti.

U posljednjem dijelu Zbornika nalazi se mala enciklopedija svijetlih franjevačkih likova među Hrvatima. Kratko je prikazano oko 300 osoba.

Ovaj prikaz o sv. Franji završavamo »Pjesmom brata Sunca«, koju ispjeva svetac pjesnik, a koja veoma dobro izriče njegovu dušu. Na hrvatski je prevedena 15 puta od 15 raznih prevoditelja. Prijevod koji donosimo od pokojnog je fra Stanka Petrova. »Pjesma brata Sunca« kao i sav Franjin život dokazuju kako je taj svetac tako radikalno shvatio i proživljavao onu pravu radost evanđeoskih blaženstava.

PJESMA BRATA SUNCA

Previsoki, svemogući Gospode blagi,
Tebi pripadaju i hvale i slava i čast i blagoslov svaki.
Tebi samu, Svevišnji, sve to doliči,
i nitko nije dostojan Ime Ti izreći.
Hvaljen da si, moj Gospode, sa svim Tvojim stvorovima,
s gospodinom bratom Suncem nad svima
po kome dan i svjetlo daješ nama.

sv. Franjo Asiški

I ono je lijepo, žarko i puno prosjajuje,
Tebe, Previsoki, ono divno znamenuje.
Hvaljen da si, moj Gospode, za mjesec i sestre zvijezde,
na nebu Ti ih stvori sjajne i krasne i lijepe.
Hvaljen da si, moj Gospode, za brata vjetar,
za svako vrijeme i za zrak oblačan il’ vedar,
po kojemu svojim stvorovima hranu daješ svima.
Hvaljen da si, moj Gospode, za vodicu,
prekorisnu, poniznu i dragu, čistu nam sestricu.
Hvaljen da si, moj Gospode, za brata oganj,
što čini da nam noć svijetli uza nj,
a on je lijep, veseo i junačan i snažan.
Hvaljen da si, moj Gospode, za sestru našu majku Zemlju,
koja služi našem uzdržanju
i izvodi razno voće i šareno cvijeće i travu.
Hvaljen da si, moj Gospode, za one koji praštaju iz ljubavi Tvoje
i podnose slaboće, boli i nevolje svoje;
blago onima što pretrpe u miru,
jer Ti ćeš ih, Višnji, okruniti na svom piru!
Hvaljen da si, moj Gospode, za sestru našu Smrt ovoga tijela,
od koje da uteći će živa stvora nema;
teško onima koji umru u grijehu smrtnomu;
blaženi oni koje nađe u presvetomu hotijenju Tvomu,
jerbo tada druga smrt im zla ne sprema.
Hvalite, blagoslivajte Gospoda i zahvaljujte
Njemu i vrlo ponizno Mu služite!