Subota, 17.11.2018.
 
border=0

Sveta Katarina, djevica i mučenica

25. studenog

Najpoznatija svetica Katarina u povijesti književnosti svakako je sv. Katarina Sienska, u povijesti duhovnosti sveta Katarina Genovska, a u pučkoj pobožnosti sveta Katarina Aleksandrijska, koju danas slavimo. Šteta samo što je i njezin život ovijen legendom, lijepom doduše, ali bi nam bilo daleko draže o njoj ono što je povijesno pouzdano i zajamčeno.

Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu, koji su nazivali »Kinom staroga svijeta«. O tim mučenicima nastali su kasnije legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego točni povijesni podaci o dotičnim osobama. Radilo se o legendama kojima je bilo više stalo do pobude, nego do povijesti. Isto, na žalost, moramo ustanoviti i za Passio sanctae Catharinae martyris.

Budući da se radilo o jednoj kršćanskoj djevici visokog položaja, veoma inteligentnoj, lijepoj, kako na tijelu tako i na duši, njezino je mučeništvo, što ga je podnijela u Aleksandriji, još više djelovalo na pučku maštu pa se tako o njoj i rodila legenda i to u raznim inačicama. Jedna je od njih i ova:

»Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se preodlično govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio.

Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. No to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava.« Prema toj legendi anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan Sv. Katarine koji postoji još i danas. Egipatski predsjednik Anvar El Sadat kraj tog je samostana 19. studenoga 1979. započeo gradnjom velikog religioznog središta za tri jednobožačke religije: kršćansku, židovsku i muslimansku, da to mjesto, gdje je Bog u Starom zavjetu Mojsiju predao 10 zapovijedi, bude mjestom molitve i klanjanja jedinome pravome Bogu.

U srednjem vijeku sv. Katarinu su osobito slavili studenti filozofije. Tako su i isusovci, koji su u Zagrebu otvorili gimnaziju, koja je kasnije prerasla u sveučilište, uz svoj kolegij sagradili krasnu baroknu crkvu Sv. Katarine, koja je biser sakralne umjetnosti. Ta se crkva naziva akademskom, a u njoj se već dugom tradicijom do dana današnjega veoma svečano slavi blagdan Sv. Katarine. Osobito velik prinos liturgijskom oživljavanju crkve Sv. Katarine u Zagrebu daju studenti koji se ondje skupljaju svake subote uvečer da pjesmom i molitvom slave Boga.

Legenda je o sv. Katarini obišla cijelim svijetom prevedena na mnoge jezike, pa tako i na hrvatski. Francisko Iveković objavio ju je u starom hrvatskom jeziku u svojoj zbirci svetačkih životopisa. Taj, rekli bismo, literarni uspjeh legende o sv. Katarini učinio ju je u srednjem vijeku veoma popularnom. No ne samo u srednjem vijeku. Sveta Katarina je u našem narodu još i danas veoma popularna svetica koju kršćanski puk istinski štuje, a mnoge žene s nekim svetim ponosom nose njezino ime.

Lik je svete Katarine simbol čiste i idealne mladosti, one istinske ljudske i duševne i tjelesne ljepote koju je oplemenila, uzdigla i posvetila Kristova milost. Mnoge nam umjetničke slike prikazuju sv. Katarinu kako joj Krist pruža zaručnički prsten. Te zaruke nisu legenda, već stvarnost. Mislim stvarnost po sakramentu svetog krštenja i mučeničkoj smrti, po čemu je sveta djevica i mučenica, doista, postala Kristova zaručnica, sva njegova u najidealnijem predanju i ljubavi. Zato nije čudo da je upravo u blizini njezina groba nastao jedan od najstarijih samostana u kojem se proživljava duhovnost utemeljena na evanđeoskim savjetima čistoće i djevičanstva.

Kao malo koja svetica baš je sv. Katarina primila izvanrednu počast u kršćanskoj umjetnosti od vrhunskih umjetnika koji je prikazuju kao kraljevnu, okrunjenu ružama, s palmom u ruci, uz strahovito mučilo kotača s bodežima, ili pak njezine zaruke s Kristom. Europske su galerije pune takvih slika. Pretpostavljamo da sve to nije samo plod mašte, a još manje tlapnje, već da se iza svega toga krije jedna kršćanska mučenica, po imenu Katarina, koja je na svoje suvremenike ostavila silan dojam, a oni su uspomenu na nju uljepšavanjem i pobožnim pretjerivanjem prenosili dalje. Važna je jezgra, ono bitno: osoba, djevica, mučenica. Sve drugo samo je pokušaj da se izrazi ljepota ljudske osobe koja se u cvijetu mladosti sva predala Bogu i koja je za ljubav svome zaručniku Isusu Kristu rado pošla u smrt.