Subota, 17.11.2018.
 
border=0

Sveti Andrija, apostol

30. studenoga

Andrija, kao i brat mu Šimun Petar, bijaše ribar na Genezaretskom jezeru u Kafarnaumu, kamo obojica dođoše iz rodne Betsaide. U apostolskom zboru ribari bijahu u većini, iako su bili prisutni i zemljoradnici kao sv. Jakov Mlađi i brat mu Juda Tadej, te trgovac i bankar, carinik Matej. Prvi koji je od dvanaestorice pošao za Isusom bijaše baš Andrija, zato je on i nazvan »prvopozvani«. Uz njega je bio i sveti Ivan Evanđelist.

Oni su bili najprije učenici Ivana Krstitelja koji je propovijedao skori dolazak Mesije. Kad je na Jordanu upro prstom na njega, Andrija i Ivan, kao pravi idealisti, približiše se k Isusu u jednostavnosti srca, onako spontano, a on ih je tako i prihvatio. Bili su to iskreni i pošteni ljudi koji su željeli živjeti za nešto više i zato već nekako skloni da prihvate i slijede Isusa. Andrija je k Isusu brzo doveo i svoga brata Šimuna, zato ga evanđelisti Matej i Luka u apostolskom zboru stavljaju odmah iza Šimuna Petra. Novi zavjet još u nekoliko zgoda spominje Andriju: tako kod umnažanja hljebova i kad su stranci u Jeruzalemu željeli vidjeti Isusa.

Nakon Isusova uzašašća i silaska Duha Svetoga Sveto pismo Andriju više ne spominje. No zato o njemu pišu obilno mnogi apokrifni spisi koji, dakako, nisu vjerodostojni. Jedino ima neku vjerojatnost podatak da je Andrija propovijedao Evanđelje među Skitima, u današnjoj južnoj Rusiji, o čemu govori otac crkvene povijesti Euzebije. Za Andrijinu mučeničku smrt na takozvanom Andrijinu križu u obliku slova X znamo jedino iz jednog spisa, zvana Passio, u kojem je opisano apostolovo mučeništvo.

Predaja veli da je bio raspet u Ahaji u gradu Patrasu, odakle su mu relikvije prenesene u Carigrad, a zatim u Amalfi u Italiju. Svečeva glava bila je god. 1462. prenesena u Rim, a vratio ju je natrag grčkim pravoslavnim vjernicima papa Pavao VI. Spominjemo kao naročito pouzdan povijesni podatak da se blagdan sv. Andrije slavio 30. studenoga već u doba sv. Grgura Nazianskoga, dakle, u drugoj polovici IV. stoljeća.

U čast sv. Andrije podignute su posvuda brojne crkve. U Rimu su najpoznatije dvije: Sant’ Andrea della Valle i Sant’ Andrea al Quirinale. Bazilika Sant’ Andrea della Valle je veoma svijetla, visoko osvođena crkva s pokrajnim kapelama. Na svodu apside slikar Domenichino naslikao je prizore iz života sv. Andrije. Samo svečevo mučeništvo naslikao je slikar Preti. U planu je ta crkva veoma slična isusovačkoj crkvi Il Gesù, no njezina je kupola ipak poslije kupole Sv. Petra i Pantheona najveća u Rimu.

Na Via del Quirinale genijalni je Bernini projektirao čudesno lijepu crkvu Sant’ Andrea al Quirinale. Crkva je građena u obliku elipse, a nadsvođena je kupolom. Ona je na rimskom tlu najčistiji i najljepši primjer baroknog crkvenoga graditeljstva. Podiže se na ostacima Kvirinova hrama. U crkvi se nalazi grob sv. Stanislava Kostke, jer se uz nju nalazio isusovački novicijat gdje je taj mladi poljski svetac živio i umro. Soba u kojoj je prebivao i umro pretvorena je u kapelu.

Prema svetom Andriji, apostolu, u srednjem vijeku naročito su gajili veliku pobožnost Francuzi. Tako je za vrijeme prve križarske vojne ratni poklik njezina vojskovođe Godfrida Bujonskog bio: »Sveti Andrija iz Patrasa!« I francuska burbonska kraljevska kuća stavila se pod zaštitu toga sveca. A glasoviti je viteški red Toison d’or imao kao svoje zaštitnike Blaženu Djevicu, sv. Mauricija i sv. Andriju. Mnoga vojnička i viteška odlikovanja bila su načinjena u obliku Andrijina križa.

Iz svega se toga vidi, s jedne strane, popularnost toga sveca, a s druge, opet, koliko su u prijašnjim vremenima kršćani bili živo povezani sa svecima. Oni su za njih bili velika stvarnost, s kojom su računali, kojoj su se utjecali. I možemo reći da je u povijesti kršćanstva štovanje svetaca, doista, značajan fenomen s kojim je povezano toliko duhovnoga iskustva. Uz razna povijesna zbivanja u Crkvi i u svijetu nalazimo često svece, bilo one koji su još živjeli na zemlji, bilo one već u slavi, s kojima su gradovi, pokrajine i narodi kao sa svojim zaštitnicima i zagovornicima bili najuže povezani.

Mnogi su sveti Oci svojim govorima i spisima proslavili sv. Andriju. Od njih spominjem samo sv. Ivana Zlatoustoga, a navodim dijelove iz pohvalnog govora sv. Andriji što ga je izrekao veliki sv. Atanazije (295–373), aleksandrijski biskup, koji je sav svoj život posvetio borbi protiv arijanske hereze koja je nijekala božanstvo Božje Riječi, druge osobe Presvetoga Trojstva:

»Andrija bijaše prvi učenik koji je Gospodina priznao svojim učiteljem. On je prvina apostolskoga zbora. Njegov prodorni pogled zamijetio je Gospodinov dolazak. On je Ivanove pouke zamijenio za Kristove; a na taj je način udario pečat Krstiteljevim riječima. On bijaše veoma cijenjeni Ivanov učenik: u svjetlucanju svjetiljke tražio je istinu svjetla; i u njezinu nestalnom sjaju navikao se na puninu Kristova sjaja.

Dotada je Ivan, nalazeći se na obalama Jordana, krštavao židovske mase, pripremajući u vodi lijek obraćenja Mojsijevu zakonu… No kad je došao Gospodin, po naumu Mudrosti sakriven, prikrivajući u odjeći smrtnika sjaj svoje slave, Ivan ga je prepoznao. Od učitelja koji bijaše, postaje sluga i odvažni glasnik Krista prisutna pred njim. ’Evo, govori on, Jaganjca Božjeg koji oduzima grijeh svijeta’ (Iv 1,29). Evo onoga koji oslobađa od smrti, evo onoga koji ruši grijeh. Ja sam poslan ne kao zaručnik, nego kao onaj koji ga prati. Ja sam došao kao sluga, a ne kao učitelj.

Pogođen tim riječima Andrija ostavlja ondje svog učitelja i hrli k onome koga je navijestio. On je shvatio značenje tog govora i njegov jezik, glasniji od Krstiteljeva. On se primiče Gospodinu, iz njegova koraka nazire se njegova želja, a u zajedničkom hodu on sa sobom vodi Ivana Evanđelista. Obojica ostavljaju svjetiljku te hrle prema suncu. Andrija je prva biljka apostolskoga vrta. On je onaj koji je Kristovom nauku otvorio vrata. On je bio prvi koji je brao plodove s polja što su ga obrađivali proroci. Pretičući nadu svih drugih, on je bio prvi koji je zagrlio onoga koga su svi očekivali. On je prvi pokazao kako su zapovijedi Zakona bile ograničene na određeno razdoblje. On je prvi stavio točku na Mojsijev jezik i nakon Kristova dolaska više se ne može trpjeti njegova upotreba; doduše, ne zato što bi on prezirao učitelja židovskoga naroda, već zato što je više od glasnika poštivao onoga koji ga je poslao. Štoviše, on se pojavio kao prvi koji će odati počast Mojsiju, budući da je prvi prepoznao onoga koga je on navijestio, rekavši: ’Gospodin, Bog vaš, podignut će vam proroka kao što sam ja, to je onaj koga ćete slušati’ (Pnz 18,15). On se oprostio od Zakona, ali zato da bi mu bio poslušan.

Andrija je čuo gore spomenutu Mojsijevu riječ. Sada sluša Ivana Krstitelja koji viče: ’Evo Jaganjca Božjeg!’ (Iv 1,29). Čim ga je vidio, odmah spontano odlazi k njemu. On je prepoznao po proroštvu naviještenog Proroka i k onome koga je našao vodi za ruku svoga brata. Pokazuje Petru blago što ga taj nije poznavao: ’Našli smo Mesiju’ (Iv 1,41), onoga koga smo željeli. Čekali smo njegov dolazak, a sada ga promatramo. Našli smo onoga koga nam je veliki glas proroka nalagao očekivati. Ovo je vrijeme dovelo do onoga koga je milost naviještala, onoga kome se ljubav nadala da će ga vidjeti.

Andrija je, dakle, pošao potražiti svoga brata Šimuna te je s njim podijelio blago svoga viđenja. On dovodi Petra Gospodinu. Neobično čudo! Andrija više nije učenik, on je već postao voditelj ljudi. Poučavajući, počinje učiti i tako postiže dostojanstvo apostola. Našli smo Mesiju. Nakon toliko noći provedenih bez sna na obali Jordana, sada smo našli svrhu svojih želja. Petar je bio spreman slijediti taj zov. On je bio Andrijin brat i svim se žarom založio za ono što je čuo.

Uzevši Petra sa sobom, Andrija dovodi Gospodinu svoga brata po naravi i krvi da ga učini dionikom njegova naučavanja. To je prvi Andrijin podvig. On je učinio da je porastao broj učenika, on je predstavio Petra, u kome je Krist pronašao glavu svojih učenika. To je tako istinito da, kad se Petar kasnije bude čudesno ponašao, onda će to dugovati onome što je Andrija posijao. No pohvala upravljena jednomu, odražava se jednako i na drugoga. Jer dobra jednoga pripadaju drugome i slave se dobrima drugoga.

Kakvu je radost Petar pribavio svima kad je odmah odgovorio na Gospodinovo pitanje, prekinuvši zbunjenu šutnju učenika! ’Što govore ljudi, kaže Isus, tko je Sin čovječji?’ (Mt 16,13). I tada, kao da bi bio jezik onih koji su bili pitani i kao da bi svi odgovorili u njemu, on sam u ime svih govori: ’Ti si Krist, Sin Boga živoga!’ (Mt 16,6) U jednoj izreci on navijesti Učitelja i njegov spasiteljski naum. Čudesan sklad riječi! Onih kojima se služio Andrija da bi doveo Petra, Otac ih je potpisao odozgora, kad je iste nadahnuo Petru. Andrija bijaše rekao: ’Našli smo Mesiju.’ Otac diktira Petru: ’Ti si Krist, Sin Boga živoga!’«